DOMAĆI KRUH
Put od zrna pšenice do ukusnog domaćeg kruha je dugačak i težak.
Svake jeseni ratari priređuju zemlju da bi zasijali pšenicu. U zimi
male zelene biljke prekrije snijeg i tako ih štiti od velike hladnoće.
U proljeće pšenica raste i klasa, a ljeti zlatne klasove žanju kombajni,
a u prošlosti su pšenicu kosili kosom i srpom .Sakupljena zrna
melju se u mlinu u fino brašno. Da bi umijesila kruh, moja baka
navečer, na gusto sito prosije brašno u dugoljastom koritu.
Napravi udubinu u brašnu i u nju ulije u vodi rastopljeni kvas.
Kvas je mali komad tijesta ostavljen od prošlog kruha i kvasac.
U jutro baka sipa još vode i soli te dugo mijesi. Kada se umijesi
ostavi da tijesto izlazi. Djed loži peć. Peć mora biti dobro
naložena da kruh ne ostane prijesan. Kada se tijesto uzdigne
baka stavlja komade tijesta u već pripremljene korpice
s krpicom. Zatim stavlja ljepine u peć da vidi je li peć
dobro zagrijana. Poslije toga istresa tijesto iz korpica na drvenu lopatu
u peć. Nakon dva sata ispeče se fini, mirisni kruh. Kada kruh bude gotov
baka ga umije vodom i pokriva platnom. Nestrpljivi smo dok se ne ohladi
jer mama ne dopušta da jedemo vrući kruh. Kaže da bi nas poslije
mogao boljeti želudac. Kao što vidimo nije baš lako doći do kruha. Zato
se kruh ne bi smio bacati u smeće.
Napisala: Martina Bazo, 3.r.
